U predgovoru za prvi veliki rad koji je Ivan Marušić Klif 2016. postavio u Rijeci, kustosica MMSU-a Sabina Solomon govori o nagovoru umjetnika stroju da proizvodi gomilu smisla koji i on, ali i stroj, mogu regulirati kao apstrakcije, zvučne i vizualne, te formulirati njihov odnos prema stvarnosti. Taj odnos, kako je kod Klifa i običaj, jest i stilska oznaka, a najčešće dolazi intuitivno i u potpunom duhu eksperimenta. Od 1990-tih godina, kada se na likovnoj i svim bliskim scenama pojavio, pa do danas, kada na Praškom kvadrijenalu bilježi važnu nagradu, Ivan Marušić Klif gotovo da je postao sinonim za neke nove termine, tehnologije i pristupe audiovizualnom izražavanju. I sam će u razgovoru spomenuti problem terminologije tog oblika umjetnosti koji s jednakim žarom spaja prostor i svjetlo, sliku i zvuk, analogno i digitalno. Navođenje svih njegovih suradnji i autorskih djela ozbiljan je istraživački zadatak, jer produkcija i radova u kojima je Klif potpisan zaista je mnogo. O svemu tome razgovarali smo u prostoru njegova ateljea koji je, za ovu priliku, riječima samog autora, bio posve netipično sistematiziran i uredan. Strojevi su tog dana bili na zasluženom odmoru.
Oris: Na 14. praškom kvadrijenalu, najvećem svjetskom događanju posvećenom scenografiji i scenskom prostoru, predstavili ste se izložbom i instalacijom Klizanje u nepoznato. Rad je nagrađen priznanjem Excellence in Performance Design, zajedno s još pet autora. Kustosi su bili Marko Golub i Maša Milovac, izložbu je producirao HDD, a organizirali HDD i Ministarstvo kulture.
Ivan Marušić Klif: Raditi s Mašom Milovac, Markom Golubom, Igorom Ružićem te ostalim suradnicima i suautorima bio je užitak. Ozbiljno smo ušli u temu i bio je izazov sve postaviti u tako kratkom vremenu. Dugo nisam izlagao na nekoj grupnoj izložbi i iznenadila me ta šarolikost. Tek kad sam se vratio u Zagreb došla je obavijest o nagradi. Razveselilo me, jer u stvari nemam puno nagrada. To mi, moram reći, puno znači. Samopouzdanje mi poraste.